Into it. Over it.

Track za slušanje uz tekst: Enemies – Creamist

Više od mjesec dana je prošlo od zadnjeg posta te ako bih morao izabrati neki light motiv koji je obilježio tih mjesec dana onda bi to bile – isprike. Rame uz rame isprikama bi išlo ignoriranje i samozavaravanje. Uvijek bih našao razlog zašto da ostavim pisanje posta svojem budućem ja umjesto da to napravim sada. Jedan od razloga u mom arsenalu isprika je taj što sam postao znatno bolje. Hiper pozitivna faza me držala na životu nekoliko tjedana za vrijeme kojih nisam vidio ni razloga ni potrebe da pišem. Kasnije ću, često sam si govorio, dok sam uživao u osjećajima kojih sam bio lišen dugo vremena zbog svoje anksioznosti i depresije. Ali cijelo vrijeme je u kutku uma sjedio jedan dijelić mene, stjeran od strane hiper pozitivaca, koji je nijemo gledao cijeli show i znalački klimao glavom jer je već ovo vidio nekoliko puta.

Tulum u glavi je završio, baloni napuhani optimizmom su se ispuhali a zarobljeni realist je oslobođen. Začudo, nije otplesao „I told you so“ ples i utrljao mi sve ovo u facu, već mi je pomogao ustvrditi lekciju koju sam do sada nekoliko puta imao priliku naučiti. A to je da stvari nisu nikada gotove. Činjenica koja u sebi ima patničku težinu nije mi uopće teško pala, jer sam u konačnici zbilja bolje. Dobio sam pristup osnovnim stvarima koje su mi nedostajale svo ovo vrijeme poput dužih razdoblja ispunjenosti, osjećaja da želim i da mogu nešto postići u svom životu te da definicija mog postojanja nije sjebanost i stajanje na mjestu, perspektive koja se činila tako realna u nekim trenucima. Počeo sam osjećati fragmente iskrene ljubavi, ljutnje, radosti, tuge, zainteresiranosti i mnoge druge dijeliće spektra emocija koje većina ljudi uzima zdravo za gotovo, budi se s njima svako jutro i ostavlja ih sa strane nesvjesna njihovog postojanja. Ali to je ok, jer dok živiš uz rijeku ne možeš s istim očima gledati na vodu kao netko iz srca pustinje.

Ono što mi je najviše pomoglo da dođem do ovoga je to što sam shvatio da anksioznost i depresija nisu čvrsta stanja uma, čisti rezultat kemijskog disbalansa u mozgu, nešto protiv čega se treba boriti i pobijediti – već dijelovi nas koji očajnički traže pomoć. Maleni traumatizirani dijelići koji imaju svoje poglede na svijet, svoje želje i strahove te koji funkcioniraju kroz nama neugodne ali njima najlogičnije načine. Prečesto sam vodio bitke protiv samog sebe, mrzio se, tjerao i bio ekstremno samokritičan. Najviše što mogu sada napraviti je oprostiti si. Slatkoriječivi klišej ali vrlo potreban i koristan, pogotovo prema tim istraumatiziranim dijelićima osobnosti. Shvaćanje da je naše čvrsto Ja sastavljeno od skupa individualaca svatko sa svojim glasom te da neki od njih žive duboko u prošlosti, prestrašeni, ljutiti i posramljeni te da je od najveće važnosti za zdrav i sretan život poslušati ih i popričati s njima je ono što mi je najviše pomoglo. Ironično je da je upravo taj korak gdje sam odlučio poptuno poluditi i početi pričati sa samim sobom onaj koji mi je bio najviše potreban. A možda to i nije ludost, već nužnost, a društvo je to koje stavlja tabu etikete na stvari koje im stvaraju nelagodu, poput suočavanja sa svojim vrištećim glasovima prošlosti.

 

+denial+fear+panic+disgust+rage+
Art by Samsa
Facebook: https://www.facebook.com/Samsa-280666945421152
Instagram: https://www.instagram.com/samsa_esque/

 

Centrifuga

Track za slušanje uz tekst: Frames – Don’t Stay Here

Neću zaboraviti dan kada nakon silne konfuzije u mojoj glavi – osjećaja kao da se nalaziš u centrifugi anksioznosti koja ne samo da te ubija svojom silom već te drži zatočenog u malom klaustrofobičnom bubnju odakle se ne možeš pomaknuti ni centimetra – se dogodio trenutak gdje sam uspio vidjeti kroz ono staklo van. Preplavio me osjećaj olakšanja i sigurnosti, ali nikako nisam mogao znati da su stvari daleko od završetka. Nakon što je osjećaj olakšanja nestao zamijenio ga je niz očajnih pokušaja da razbijem to staklo i izađem van, da se oduprem centrifugalnoj sili ili da ju probam zaustaviti. To je rezultiralo lažnim uvjeravanjima da sam dobro, forsiranim pozitivnim pogledima na svijet i apsolutnim negiranjem sebe ne bi li stvorio neku ‘normalnu’ personu koja je lišena anksioznosti, depresije, paničnih napadaja, mood swingova i konfuzije. Pogodite kako je to završilo. Ne da nije pomoglo, već je nabilo još slojeva dodatne konfuzije kao rezultat negiranja problema i samog sebe. Užas. Zato danas sa sigurnošću odmahnem s rukom kada naiđem na osobe koje se drže ‘pozitivnog pogleda na svijet’ kao nekog štita od stvari koje ne žele pogledati. Ne osuđujem ih i ne tvrdim da ne postoje iskreni pozitivni ljudi ali sada lako vidim kada taj stav nije prirodan već neki površinski obrambeni mehanizam od dubljih stvari koje muče tu osobu.

Nakon što sam totalno uništio svoju osobnost te nakon toga crash and burnao probao sam drugu taktiku. Premisa je bila ta da će se program centrifuge kad tad zaustaviti i da je najbolje da se prepustim vrtnji i nastavim funkcionirati što bolje mogu. Složio sam u glavi priču da je sve ovo rezultat niza okolnosti koje su mi se izdogađale u životu, šta je tu je, ali ako budem dovoljno strpljiv stvari će se složit na mjesto, um će se naučit na tu anksioznost, nešto će se već dogoditi i bit ću ok s vremenom. *zvuk errora na windows xp-u od kojeg se userete kada ste nešto krivo kliknuli i imate pojačane zvučnike do ibera* Krivo. Ali ipak, ta pasivna faza me je naučila određene skillove koji su bili temeljni za daljnji napredak. Dok sam tolerantno čekao da se dogodi neki klik u mom mozgu jer sam bio uvjeren da je sve to zbog kemijskog disbalansa (u što me uvjeravala tadašnja psihijatrica koja me je trpala antidepresivima, ali na vrijeme sam prestao s time) sam razvijao upravo to – toleranciju na bol. Mogao sam imati full blown panični napadaj gdje sam imao dojam da ću umrijeti a za svo to vrijeme sam stajao na hodniku faksa i pričao s nekim bez da odajem dojam da u glavi imam roj osa i da samo želim nestati iz te situacije. Netko mi je jednom dobro opisao kako izgleda to kada kao rezultat nekih dubljih stvari imaš anksiozni poremećaj – kao da si konstantno u nekoj glasnoj prostoriji u kojoj nikako ne želiš biti. E, ja bih nadodao da je panični napadaj sličan tome osim što svi ljudi iz te glasne prostorije dođu jako blizu tebi, okruže te i krenu ti urlati u facu tvoje najveće nesigurnosti a ti ih moliš da prestanu na što oni postaju još nasilniji i žešći. Tolerancija na bol mi je omogućila da mogu polako krenuti gledati u oči te osobe koje mi urlaju u facu, promatrati ih i pokušati shvatiti zašto to rade.

Taj način koji je uključivao balans između istraživanja samog sebe, prepuštanju stvarima i vjerovanju procesu (koji je ultraspor) se ispostavio kao ključan u mom putu da postanem sretna i realna osoba. Pomogao mi je u shvaćanju mehanike centrifuge u kojoj sam se pronašao. Ne samo da sam uspio usporiti centrifugu već sam pustio da mi oblikuje osobnost kakvu imam danas i koju ne bih mijenjao za ništa na Svijetu. Također, tu vrijedi ona da kada voda dođe do grla govna isplivaju na površinu. Ljudi koji su ostali samnom ili ušli u moj život za vrijeme ovog procesa imaju moju privrženost i ljubav a govna koja su isplivala na površinu sam i ostavio tamo.

Čujemo se uskoro!

Uvod

Track za slušanje uz tekst: American Football – The One With The Wurlitzer

Znaš ono kada dobiješ ideju, tipa „mogao bih pisati blog“, pa jašući svijetleću energiju entuzijazma u glavi slažeš prvi post, sve riječi padaju na mjesto, impresionirao si sebe, impresioniraš Stankovića dok Nedjeljom u 2 sjediš s druge strane stola i odgovaraš na pitanje „pa kako mislite – pukli?“. Savršeno, pomisliš, sve je tu, sve funkcionira… sve dok ne kreneš pisati taj prvi post. Onda shvatiš da ne znaš kako započeti pisati o nečemu što ti je obilježilo zadnjih 5-6 godina života. Nema te rečenice koja ima težinu tog vremena. Ali ima kaosa, ima predugačkih rečenica, zareza na krivom mjestu i misli bez cilja. Pretjerivanja. Ima humora i očaja, uzdizanja i padova, sreće i očaja. Svega što bi moglo poslužiti u oslikavanju pejzaža tog iskustva. Velika je to slika, vjerujte mi, ali boje ima.

A sada da se vratim na ono pitanje od Stankovića za vrijeme mog imaginarnog razgovora s njim. Pa pukli u smislu imanja psihičkih poremećaja. Jel to on za sebe rekao da ima psihičkih poremečaja? Da, moglo bi se reći da ih skupljam iz hobija umjesto salveta. Kako se samo OLAKO služi tom rječju! Zar bi trebao pričati o tome? Bingo! O tome je ovdje riječ – uklanjanje stigme vezane za psihičke poremečaje i probleme. Pokušaj osvještavanja da smo i mi samo ljudi, dio ovog društva. Kompetentni, inteligentni, zgodni i ružni, kakvi god. Ali ljudi sa osjećajima koji su imali tu nesreću da imaju sjebano djetinjstvo ili biološku predispoziciju da razviju takvo što ili oboje. Nije ovo pokušaj segregiranja na nas i vas, luđake i normalne. Ne, već pokušaj izlaganju ljudi ovim riječima i činjenicama koje se tako sa sramom guraju pod kamen u našem društvu, marginaliziraju i ignoriraju poput slona u prostoriji. Što je najbolje, kroz godine otvaranja ljudima oko sebe da se mučim sa svojom psihom, proces koji je bio bolan baš zbog tog srama i ranjivosti, saznao sam da velik broj mojih prijatelja i poznanika ima isti teret psiholoških problema na leđima. Vjerovali ili ne, gotovo sam siguran da netko od vama jako bliskih ljudi vodi svakodnevnu borbu sa samim sobom ali vi to ne primjećujete jer su razvili tako dobre mehanizme glume baš zbog tog srama i stigme. Srame se svojih problema jer ih društvo osuđuje umjesto da mogu pričati o tome i potražiti pomoć.

Ima i sebičnih razloga zašto ovo pišem. Vidim ovo kao terapiju. Dobivam osjećaj da radim nešto što volim a to je pisanje, oblikujem svoje misli slovima (hvala onome tko je smislio pismo, prezabavno je!) ali i imam način pražnjenja i sagledavanja svojih problema iz daljine, s dozom racionalnosti. Koliko će vas ovo čitati, nije me toliko briga (koga lažem, briga me je al pravit ću se kul) ali tko zna, možda promjeni nekome mišljenje, nekome otkloni dozu srama i pomogne na putu imao on ovakvih problema ili ne. Do čitanja.